Suvremeni čovjek prepušten je milosti praznovjerja i prihvatit će ga ni manje ni više nego njegovi daleki preci. Čak i oni koji ne vjeruju u predznake, barem znaju za nesretnu crnu mačku ili "nesretne" dane u tjednu. Jedan od najpoznatijih znakova su jela koja se, srećom, navodno lome.
Nije sve jasno s lomljivim jelima. Na primjer, ako se u novoj kući pukne tanjur, to može značiti da se novi naseljenici nisu svidjeli domaćici i da ne bi trebali očekivati sreću na novom mjestu. Ali češće govore o sretnom predznaku, a na vjenčanjima čak i namjerno razbijaju čaše za sreću.
Objašnjenja kućanstva
Jednostavno tumačenje predznaka predložio je poznati istraživač ruskog jezika i folklora V. I. Dahl: Ovaj znak je način da se izbjegne neugodnost, pogotovo ako gost tijekom gozbe razbije tanjur ili šalicu. Domaćica se neće uzrujati, a gost se neće sramiti.
Možda je znak povezan s činjenicom da je posuđe u seljačkim kućama bilo od drveta. Porculanski tanjur koji se mogao slomiti smatrao se luksuznim predmetom, pa se činilo da se tanjuri lome samo u sretnim, bogatim domovima.
Sva se ta objašnjenja čine logičnima, ali takvi razlozi nisu dovoljni za pojavu znakova takvih razloga. Korijeni svakog praznovjerja leže u mitološkom razmišljanju.
Ostavština antike
Vraćajući se običaju lomljenja čaša na vjenčanju, valja napomenuti da se nekada u tu svrhu nisu koristile staklene čaše, već zemljani lonac koji je netom skinut s vatre. To je već važan detalj, jer se vatra oduvijek smatrala svetom tvari. Žrtvena hrana se takoreći prenosila bogovima, gorući u vatri.
Slika žrtve vatre postaje još jasnija ako se sjetimo da lonac nije samo slomljen, već su istodobno rekli: "Koliko krhotina - toliko sinova!" Zapravo je ovo čarolija, apel osobe prema duhovima ili bogovima.
Dakle, u početku je razbijanje posuđa za sreću žrtva koja prati apel poganskim bogovima s nekom vrstom zahtjeva. Ali zašto si morao razbiti lonac?
Prvi bogovi drevnih ljudi bili su preci, i u početku - svi preminuli članovi obitelji. Prva žrtvovanja su sve što su sa njima dane osobi koja je otišla u zagrobni život. Značajno je da su oruđa rada u drevnim pokopima slomljena, a glinene posude slomljene. To ima svoju logiku: da bi pokojnik stvari sa sobom ponio na drugi svijet, oni također moraju "umrijeti".
Tako se lomljenje posuđa pretvorilo u žrtvu koja mu je, prema misli drevnog čovjeka, trebala pružiti naklonost duhova i bogova, a time i sreću. Očekivanje sreće od slučajno slomljenog tanjura u kasnijim vremenima iver je, daleki odjek tih poganskih ideja.
