Što se tiče trajanja spavanja, osoba nije "rekorder" među životinjama, a opet u tom stanju provodi vrlo značajan dio vremena - u prosjeku 8-9 sati, što je otprilike trećina dana.
Trajanje spavanja individualni je pokazatelj, neki ljudi spavaju manje, drugi više. No ono što spaja većinu čovječanstva je navika spavanja noću. To se može objasniti ustaljenom tradicijom: od dojenačke dobi dijete se uči odlaziti na spavanje noću, odrasla osoba je prisiljena spavati noću jer javni život u ovo vrijeme prestaje - niti trgovine, niti bilo kakve institucije, niti javni prijevoz nisu radeći. Ali da bi se takva tradicija razvila u davnim vremenima, morala je imati neko podrijetlo ukorijenjeno u ljudskoj prirodi.
Uzroci noćnog spavanja
Čovjek nije jedino živo biće koje razdoblje aktivnosti pada na dan, a spava u mraku. Ptice se bude u zoru, a među sisavcima ima puno više dnevnih životinja nego noćnih.
U regulaciji cirkadijanskog ritma - dnevnog ciklusa budnosti i sna, vodeću ulogu ima hormon melatonin, koji proizvodi epifiza. Proizvodi se samo u mraku, a to objašnjava noćni san. Takav se mehanizam ukorijenio tijekom evolucije jer je bio presudan za opstanak ljudskih predaka.
Vodeća senzacija za ljude i druge primate je vid, kroz koji osoba prima oko 80% informacija. Kad uđe u ljudsko oko, svjetlost se raspršuje. Nema posebne stanice koje fokusiraju svjetlost - kao, na primjer, kod mačke, tako da osoba izuzetno loše vidi u mraku.
Prije izuma umjetne rasvjete čovjek je noću bio bespomoćan: bilo mu je teško doći do hrane i pobjeći od grabežljivaca. Slijedom toga, pojedinci u kojima je razdoblje aktivnosti padalo na noć brzo su umrli. Oni čiji je cirkadijalni ritam omogućavao da ostanu budni danju i ostavljaju noć za spavanje preživjeli su i ostavili potomstvo.
Noć u kulturi
Ako se danju drevni čovjek mogao osjećati „gospodarom situacije“, noću se osjećao nesigurno, kao na „stranom teritoriju“, gdje se nije mogao dobro orijentirati. Iz tog razloga, suprotstavljanje dana i noći, karakteristično za mnoge kulture, varijanta je binarne opozicije "prijatelj ili neprijatelj", koja se ne projicira na svemir, već na vrijeme.
Od davnina se činilo da je noć nešto zastrašujuće. Do 18. stoljeća vjerovalo se da noćni zrak sadrži isparenja koja štete zdravlju. Legende su aktivnost čarobnjaka i fantastičnih stvorenja neprijateljskih prema čovjeku povezivale s tamnim doba dana.
Čovjek je vidio nešto opasno, demonsko i u noćnim životinjama. Zbog toga su se o vukodlacima stvarale legende, mačke su se smatrale pomagačima vještica, a demoni na slikama i freskama često su se prikazivali s rebrastim krilima poput šišmiša.
Sjena drevnog straha koji generira noć živi u duši modernog čovjeka. Istina, trenutno je taj strah češće određen stvarnim razlozima. Pa ipak, noću se osoba puno više boji postati žrtvom kriminalaca, iako se to može dogoditi i danju.
