Teško je zamisliti modernu osobu, posebno onu koja živi u velikom gradu, bez ovog instrumenta za mjerenje vremena. Sat čovjeku daje vremensku referencu koja ga povezuje s drugim ljudima i prilagođava okolnoj stvarnosti.
Orijentacija prema suncu
Prvi put uređaji za praćenje uglavnom su bili vođeni suncem i bili su u potpunosti ovisni o njemu. Iz tog jednostavnog razloga ovi su mehanizmi izgubili svoju korisnost tijekom oblačnog i kišovitog vremena, a istovremeno i noću. Ova metoda računanja vremena izumljena je u Drevnom Egiptu, a koristila se i u Indiji i Tibetu. Grci su prvi pomislili podijeliti godinu na 12 dijelova, a mjesec na 30. Sunčani sat počeo se koristiti oko 3500. pr. Da bi se utvrdilo kada astronomsko podne dolazi, korišten je poseban uređaj - gnomon. Kad je bacio najmanju sjenku, bilo je podne. Međutim, ova metoda također nije bila idealna, jer je bila potrebna promjena položaja gnomona tijekom promjene godišnjeg doba, ako nije bio smješten paralelno sa zemljinom osi. Uz to, takvi satovi nisu uzimali u obzir razliku u vremenskim zonama.
Vrijeme je isteklo
Počevši od 1400. godine prije nove ere i do 17. stoljeća, čovječanstvo je aktivno koristilo vodeni sat, koji se naziva i "clepsydra", za mjerenje vremena. Među predstavnicima različitih naroda imali su nešto drugačiju strukturu i načelo djelovanja. Tako se kod Egipćana i Grka vrijeme računalo prema broju kapi vode koja je istjecala iz posude, dok se kod Kineza i Hindusa, naprotiv, prema broju kapi vode koje su napunile posudu koja je plutala u bazenu od vode. Zahvaljujući vodenom satu pojavio se krilati izraz "Vrijeme je isteklo".
Modeli njihala
Tek u 17. stoljeću ljudi su izumili nove modele satova koji su se radikalno razlikovali od svih prethodnih. Bio je to sat koji je zbog oscilacija njihala okrenuo zupčanik, što je zauzvrat promijenilo položaj minutne kazaljke. I u ovom je modelu došlo do nesavršenosti: oscilacije su u jednom trenutku zamrle i visak se morao ponovno zamahnuti rukom. Istina, kasnije je model njihala donekle poboljšan dodavanjem prvo vanjskih, a zatim unutarnjih baterija. Do 19. stoljeća brojčanik sata poprimio je oblik najpoznatiji modernom čovjeku, odnosno bio je podijeljen na 12 dijelova. Treba imati na umu da se i sada u nekim kućama mogu naći satovi s viskom, na primjer podni ili zidni.
Moderni ručni satovi
Švicarska se s pravom smatra rodnim mjestom ručnih satova, jer ih je stanovnik ove zapadnoeuropske zemlje - John Harwood - prvi počeo masovno proizvoditi. Dogodilo se to 1923. godine. Ubrzo nakon toga, 1927. godine, Kanađanin Warren Marrizon izumio je prve kvarcne modele ručnih satova, koji se odlikuju posebno velikom preciznošću. Znakovito je da su prvi put počeli nositi sat na zapešću mnogo prije svih tih događaja, tijekom života Blaisea Pascala, koji je to prvi učinio, pričvrstivši sat na konac na svoju ruku. Naravno, svu raznolikost modernih modela satova, i što je najvažnije - njihovu točnost i pouzdanost, čovječanstvo duguje svakoj od faza njihovog razvoja i formiranja.
