Općenito je prihvaćeno da je prilagodba glavni element i mehanizam socijalizacije, pod čijim utjecajem osoba stječe osobine društvenosti i osjeća se punopravnim članom društva. Dijete od rođenja prosocijalno je biće, njegove socijalne osobine još nisu razvijene. Odrasla osoba je društveno biće, odrastao je u društvu svoje vrste i postao jedan od njih.
Ljudska se društvenost ne mijenja tijekom života. Mijenjaju se samo oblici interakcije s javnošću i društvom, kao i mjera usklađenosti s njezinim očekivanjima i zahtjevima. Dakle, socijalizacija djeteta ne sastoji se u povećanju mjere njegove socijalnosti, već u činjenici da se oblici njegove interakcije s okolnim društvom i mehanizmi te interakcije mijenjaju. Čak se i intrauterini razvoj djeteta događa ne samo s biološkim interakcijama, već i sa socijalnim oblicima interakcije s majkom.
Beba, nakon što se rodi, treba kontinuiranu brigu odraslih. Ovo je skrbništvo, hranjenje i briga o njima.
Dakle, dijete se rodilo i već je društveno biće. Istodobno, socijalnost je sposobnost pojedinca da komunicira s drugim ljudima, da utječe na njih, da promijeni sebe i svoje ponašanje kao odgovor na njihova djela u smjeru koji ispunjava njihova očekivanja, odnosno da pokaže kvalitetu prilagodbe u društvu.
Društvena i socijalna formacija i razvoj pojedinca naziva se socijalizacija. Odnosno, socijalizacija je proces potpune integracije određene osobe u društveni sustav kroz prilagodbu ili prilagodbu potonjem. Stoga su pojmovi socijalizacije i prilagodbe ovdje neraskidivo povezani.
Što dovodi do prilagodbe kao oblika, komponente ili mehanizma procesa socijalizacije? Koji je razlog prilagodbe? Prema biologiji, svrhom prilagodbe smatra se korisnost različitih prilagodbi za reprodukciju i preživljavanje. Istodobno, prilagodljive promjene prate promjene u okolišu i predstavljaju poboljšanja u tijeku. Ostatak promjena, koji su slučajni ili ne doprinose reprodukciji i preživljavanju, genetski se reproduciraju u budućim generacijama.
Značenje adaptacije sa stajališta psihologije ili njene korisnosti za predmet socijalizacije jest riješiti se osjećaja usamljenosti, straha ili smanjiti trajanje socijalnog učenja, kada se, na temelju iskustva javnosti, osoba se oslobađa potrebe za pokušajima i pogreškama, odabirom optimalnog programa ponašanja odjednom.
Različiti ljudi imaju različitu brzinu i uspjeh u prilagodbi. U takvim slučajevima govore o stupnju neprilagođenosti ili socijalne prilagodbe pojedinca.
Društveni čimbenici koji određuju uspjeh prilagodbe uključuju:
1. homogenost skupine;
2. kompetentnost i relevantnost svojih članova;
3. veličina grupe;
4. položaj u društvu;
5. ujednačenost i krutost zahtjeva;
6. priroda aktivnosti članova grupe.
7. Subjektivni faktori ili faktori osobnosti:
8. razina ljudske kompetencije;
9. samopoštovanje pojedinca;
10. stupanj samoidentifikacije s grupom ili drugom zajednicom i korelacija s njom;
11. razina anksioznosti;
12. dob, spol i druge tipološke značajke.
