Umijeće prevođenja omogućuje ljudima da se upoznaju s djelima autora koji pišu na gotovo svim jezicima svijeta, bez mučenja da nauče te jezike. Ali ne svatko tko u prijevodu čita Shakespearea ili Goethea, Stendhala ili Coelha ne misli koliko prijevod prenosi osobitosti govora autora.
Značajke prozaičnog prijevoda
S prijevodom proznih djela situacija je jednostavnija, iako i ovdje ima suptilnosti. Kao što znate, izmišljeni se govor razlikuje od uobičajenog razgovornog ili čak književnog govora. Svaki autor, stvarajući umjetničko djelo, koristi jezik kao alat koji mu omogućuje najtočnije, živopisnije i figurativnije izražavanje svojih ideja.
Naravno, značenje je glavno u proznim djelima, ali važan je i način na koji se to značenje prenosi. Svaki se autor služi vlastitim sredstvima: pronalazi živopisne neobične slike, diverzificira govor junaka i autorove primjedbe idiomima svog materinjeg jezika, izravno ili neizravno upućuje na povijesne i kulturne stvarnosti svoje rodne zemlje, očite čitatelju-sunarodnjaku, ali strancu nije previše jasno.
Zadaća prevoditelja nije samo pravilno prevesti autorski tekst, već i čitatelju prenijeti atmosferu djela, učiniti stvarnosti koje autor opisuje ili ih samo spominje što jasnije. Da bi se to učinilo, ponekad je potrebno dati objašnjenja koja nije dao autor, u napomenama, zamijeniti idiome i frazeološke jedinice koje čitateljima nejasne bliskim podudaranjima, ali preuzete iz njihovog maternjeg jezika, uzimajući u obzir autorove osobitosti konstruiranje fraza i rečenica. Samo u ovom slučaju prijevod će moći odražavati ne samo autorovu namjeru, već i osobitosti njegovog stila. I, naravno, dobar je prevoditelj u stanju u potpunosti se "rastopiti" u autoru, na trenutak to postati, kako bi stvorio uistinu dostojan književni prijevod.
Značajke pjesničkog prevođenja
S prijevodom poezije situacija je malo drugačija. Ako u predstavama ili epskim djelima značenje i dalje zadržava vodeću poziciju, tada se u lirskim pjesmama na prvom mjestu prenosi autorova osjećanja, njegovo raspoloženje, stanje i percepcija svijeta. A reflektirati ovo u cijelosti puno je teže nego jednostavno prepričati sadržaj.
Stoga je svaki pjesnički prijevod uvijek malo autorskog djela prevoditelja, jer on u njega unosi svoje osjećaje, a bez toga su tekstovi mrtvi i beskorisni.
Sljedeća poteškoća s kojom se suočava svatko tko je smislio napraviti pjesnički prijevod jest poštivanje ritmičkog uzorka izvornika, a idealno je i njegove osnovne zvučne serije. S obzirom na to da se jezici autora i prevoditelja mogu međusobno značajno razlikovati, to može biti vrlo teško, ponekad i nemoguće.
Tako, na primjer, engleski jezik karakterizira obilje jednosložnih i dvosložnih riječi, dok u ruskom prevladavaju duže riječi. Tako će strofa napisana na engleskom jeziku sadržavati više riječi nego što je točan prijevod na ruski jezik. Ali ovaj prijevod mora biti "uklopljen" u autorovu veličinu, a pritom ne smije izgubiti ni smisao ni emotivni sadržaj! Štoviše, bilo bi lijepo pokušati sačuvati njegov glazbeni zvuk. Samo se najgenijalniji prevoditelji mogu nositi s takvim zadatkom, ali ponekad i za njih to postane neodoljivo.
Stoga, htjeli-ne htjeli, prevoditelj pjesničkog djela stvara vlastitu pjesmu "zasnovanu na" autorovoj, ponekad je mijenjajući gotovo do neprepoznatljivosti. Nije slučajno što se prijevodi poezije toliko razlikuju od različitih autora. A da bismo cijenili "istinskog" Shakespearea, ipak je bolje njegova djela čitati na engleskom jeziku.
