Ratovi, revolucije i drugi veliki socijalni preokreti često otkrivaju najcrnje i najružnije aspekte ljudske prirode. Ipak, tijekom takvih događaja ljudi mogu pokazati istinsku veličinu duha.
1821 godine. Balkanski poluotok plamti u plamenu revolucionarne borbe - grčki narod bori se protiv dugogodišnje turske vladavine. Isprva su se raštrkane pobunjeničke skupine, kojima su bile na raspolaganju samo starinske puške, vrlo teško borile protiv organizirane i dobro naoružane vojske Osmanskog carstva i Londonske konvencije koja je Grčkoj pružala potporu Ruskog carstva, Francuska i Velika Britanija, potpisan je tek 1827.
Opsada Akropole
Jedna od najnasilnijih arena neprijateljstava bila je atenska Akropola. Ovaj povijesni i arhitektonski spomenik, izvorno utvrđeni dio drevnog grčkog polisa, u 19. stoljeću igrao je ulogu vojne tvrđave - u njemu se skrivao turski garnizon.
Prvi put je grčka revolucionarna vojska opsjedala atensku Akropolju na samom početku nacionalnooslobodilačkog rata - u ožujku 1821. Turci su se relativno brzo nosili s ovom opsadom - u srpnju su otjerali pobunjenike natrag u ravnicu.
Druga opsada Akropole, koja je započela u studenom iste godine, bila je uspješnija. Međutim, ovaj pokušaj zauzimanja Akropole bio je ispunjen i vrlo ozbiljnim poteškoćama: Grci su pucali na drevnu tvrđavu, postavljali mine, ali se turski garnizon nije predavao.
Međutim, tijekom opsade vrijeme je uvijek na strani opsadnika: Turcima je ponestalo municije, ostalo je samo malo pričekati - i predaja Akropole postat će neizbježna. A onda čelnici grčke vojske čine neočekivani čin: šalju svog čovjeka Turcima na pregovore i dogovaraju se … količini olova za izradu metaka, koji su spremni prenijeti u turski garnizon.
Razlog plemenite geste
Tako široka gesta Grka uopće nije bila povezana sa željom da se pokaže viteštvo: kad je u pitanju sloboda domovine, plemenite igre su neprimjerene. Na taj su način Grci namjeravali sačuvati svoje nacionalno svetište.
Ako pažljivo pogledate srušene stupove u hramu Olimpijskog Zeusa, primijetit ćete da se u središtu tih stupova nalaze šupljine. Drevni grčki arhitekti ispunili su ove šupljine olovom kako bi povećali čvrstoću stupova - ova je tehnologija korištena za sve stupove u Drevnoj Grčkoj. Stupci Partenona, smješteni na atenskoj Akropoli, nisu bili iznimka.
Turci su to znali i počeli su uništavati kolone kako bi dobili olovo i od njega napravili metke. Kako bi spriječili uništavanje drevnog spomenika, Grci su Turcima ponudili takav dogovor: olova će biti onoliko koliko im je potrebno - neka samo ostave Partenon netaknutim.
Međutim, ovaj dogovor nije posebno pomogao turskom garnizonu: Grci su uspjeli otrovati vodu u jedinom zdencu odakle su Turci mogli uzimati vodu, a garnizon je bio prisiljen predati se na milost i nemilost pobunjenika.
